Po istinitom događaju…
…ipak priča sa Happy Endom!
Zanimljiv rasplet događaja danas u autobusu za Beograd…
U nekom momentu baš negde kada je naš bus taljigao na novom zategnutom asfaltu mosta “Beška”, na podu autobusa začuo se tup kotrljajući zvuk nekog okruglog predmeta…
Tišina nastade, a jedna lepuškasta, zanosna žena iskoči sa svog sedišta i viknu… “Jaooo moj prsten!!” ( prekinuvši tada i radio nastup, nekog već siguran sam afirmisanog turbo-folk pevacča, koji je već odradio dobar deo “koncerta” u autobusu. Ime tog pevača ne znam, ali to je sad druga priča….)
Nego da se vratim pređašnjoj priči…Dakle, povika žena: “Prsten, moj prsten!!!”
Na taj ženki uzvik, pola autobusa., pogađate nas muške populacije je odreagovalo u fazonu: Ma gospođice, smirite se. molim vas, naći ćemo ga za vas, nije problem, ne uzbuđavajte se… 😀
I tu već sada kreće istraga i potera po autobusu, jedan za drugim muškarcem, , džentlmenski, ustaje sa svojih sedišta, napušta svoju jazbinu, svoju sigurnu zonu neki i svoju lepsu polovinu i prilaze misterioznoj zanosnoj lepotici koja je na svom neznanom putu ostala bez svog ispostavilo se, vereničkog prstena….
Krenula su pitanja, kako je izgledao, u kom pravcu se otkotrljao, kada ste ga poslednji put videli… Bilo je i onih pitanja “bitnijih” za istragu…: “Koliko dugo ste vereni? Odakle vam je verenik? A gde vam je verenik…”
I kada smo se svi već umorili i guzovima isudarali kao pilići i kvočke tražeći prsten ispod svojih sedišta, koristeći lampe, opremu radare, i detektore metala, naša mlada dama se već polako i smirila i pomirila da više neće videti svoj prsten i kako sad to da objasni vereniku…
Svako se polako vraćao na svoje mesto… Uključivale su se tu u istragu i po neka supruga već gore pomenuta, davajući smernice svojim muževima-detektivima….
Ali kako to obično biva, uvek u svakoj krimi priči postoji jedan detektiv koji ne odustaje… Onaj koji najduže kopa i traži…
Ne, loše procenjujete… To nisam bio JA! 😀
Jedan reklo bi se srednjovečni gospodin je izgurao FBI istragu do kraja i kada je ugledao prsten oči su mu zasjale i zaigrale kao Hobitu u “Gospodarima Prstenova” I tako mnogi su u autobusu primetili da je drzao i gleadao u prsten par minuta…
Pomislio sam da ga prsten već uzima pod svoje, ali odluči ovaj dobri hrabri gospodin da prošeta par koraka i da obraduje uplakanu damu i prilazi joj i saopštava lepu vest… Dama oduševljeno zahvaljuje gospodinu, grli ga i zahvaljuje mu…
Gospodin, rešivši jos jedan misteriozni slučaj, vraća se doduše crvenog lica u okrilje svoje pećinice, gde ga čeka njegova ženka koja je sad već presla na sedište pored, sa druge strane autobusa i gleda ga pogledom koji sadrži i ponos i pa, da li smemo reći dozu ljubomore…
I kao poslednji čin… Ona kaže njemu: “jesam li ti lepo rekla da je prsten bio tamo ispod onog sedista (upirući prstom), na mesto zločina…”
A on će: “Ti si mi rekla, da ti si rekla, ajde nemoj molim te…”
A ona odgovara: “Milane, nemoj molim te da počinješ… Trpela sam te i sinoć na proslavi… nemoj da sad moram opet…”
I tako… Prsten je opet pokazao svoju tajanstvenu moć jinga i janga, da obuzme objedini i možda na trenutke prividno razjedini one koji već znaju ko su i šta su, siguran sam već 30 godina u životnoj igri zvanoj BRAK…
A ja sam stigao, tamo di sam krenuo…
…i ne znam zašto sam vam sve ovo napisao…
al ne mož’ da škodi…
THE END!
