U poslednje vreme zaista obožavam odlaske na pijacu ili pijac, kako se možda pravilnije u narodu kaže. 😀
Čini se da je pijaca možda još jedino javno mesto gde na nekoliko stotina metara kvadratnih možete naći i sakupiti priča o toliko ispreplitanih ljudskih sudbina i anegdota iz života.
To je možda jos i jedino mesto gde se oseti ona prava toplina među ljudima, gde postoji red, osmeh kultura dijaloga, poneki rukoljub, gest i maniri i sve ono što nas je nekada, decenijama u nazad činilo ljudima. Ili barem drugačijima od ovakvih kakvi se danas prikazujemo.
Jedino mesto gde će vas ljudi radosno osloviti sa “Dobro jutro ili dobar dan” uz iskreni topli osmeh, “Kako ste komšija?” 😀 To je mesto gde odjednom svi postajemo komšije i niko se zbog toga ne buni i ne postaje zbog toga džamgrizav.
Pijaca je epicentar zbivanja mikro i makro ekonomije, mesto robno-novčane razmene, gde i ako se desi da zafalii koji dinar, ma hajte, nije greda… Pijaca je komuna, ona prava društvena mreža, bez notifikacija i drugih virtuelnih naprava. To je mesto različitih prirodnih boja, svežine i aroma.
Pijaca je ako mene pitate ono što sa pravom mogu reći terapija, nešto što bi slobodno današnja medicina mogla ljudima prepisati kao urbani melem za dušu.
Dakle, danas je Nedelja…Jutarnji slow motion.
Ceger pod ruku i znam šta mi je činiti… Pravac pijac! 😀
